Liebe Ist Für Alle Da

...Ljubav za sve nas

Ljubav, ah, ljubav…to je možda jedina reč kojoj ne znam pravo značenje. Možda niko ni ne zna definiciju a možda je baš zato jedinstvena i posebna jer je nedefinisana i neobjašnjiva. Kažu da je ljubav osećanje, čeznja, milosrdnost…Moguće da moj intelligence quotient nije dobacio do toga, ali kako ljubav može da bude osećanje? Šta osećam kad volim? Ne znam…tada sam jednostavno u bestežinskom stanju. Ljubav je centralni pojam jevrejske religije, hrišćanske tradicije, islama, budizma…a opet, ako su mudri ljudi od davnina do danas saglasni u pogledu moći koju ona nosi, šta je , onda, to u stvari?

Ne uzimam olako tu reč pa sam pokušala da je bolje razumem da bih naučila kako da je upražnjavam, da živim u skladu sa njom. Shvatila sam da ću je bolje razumeti ako je ne doživim kao osećanje, nego kao akciju, kao dve akcije koje čine osnovu procesa ljubavi. Važno je izraziti osećanja koja smo mi navikli da zovemo osećanjima ljubavi, ali tu se onda pojavljuje stotinu različitih osećanja (radost, tuga, opčinjenost, strah, inspiracija, zadovoljstvo, uzvišenost, zbunjenost, nestabilnost, radoznalost….) i tu nastaje zbrka. Lično, glasam samo za altruizam u ljubavi, da bude individualna koliko i univerzalna i zato odustajem od definisanja, ali ne odustajem od ljubavi.

Pravu priču o ljubavi, o primanju i davanju, nisam našla kroz priču o Romeu i Juliji …našla sam je u jednoj slatkoj priči za decu…

Nekada davno, jedan čovek je putovao po svetu. Idući tako, stigao je u nepoznatu zemlju. Kralj te zemlje ga je pozvao na svečanu večeru. Stigavši na dvor, čovek je ugledao dugačke stolove pune raznih đakonija, ali, ljudi koji su sedeli za tim stolovima bili su nezadovoljni i tužni. Začuđen, čovek je pogledao malo bolje i primetio da ljudi u ovoj zemlji ne mogu da saviju ruke u laktu. Zbog toga nisu mogli da prinose hranu i piće ustima. Mučili su se, gledajući u to izobilje koje im je bilo nedostupno. Čovek je bio užasnut, zahvalio se kralju i pobegao glavom bez obzira. Nastavio je put i stigao u drugu zemlju. I tamo ga je kralj pozvao da se pridruži svečanoj večeri. Sa zebnjom je otišao na dvor. Veoma se iznenadio:...scena je, na prvi pogled, bila ista. Stolovi sa đakonijama, i ljudi oko njih. Ni oni nisu mogli da saviju ruke u laktovima, međutim bili su srećni i zadovoljni. Tada je čovek primetio da oni jedni drugima prinose hranu i piće….

Moguće da je i ljubav nešto tako lepo a jednostavno kao i ova priča….


Share/Bookmark

Halo, da li se čujemo?

Često se loše osećamo kada nam komunikacija sa nekom osobom ide u lošem smeru, put prepirke i svađe. Biti nenasilan u razgovoru danas mnogi tumače kao povlačenje, slabost, odustajanje od sopstvenih potreba zarad mira. A značenje je potpuno suprotno – komunicirati nenasilno znači uvažavati i sebe i druge, boriti se za sebe i svoje potrebe ali tako da ne povređujemo ni druge ni sebe. Većina ljudi misle da se bore za svoje potrebe jedino onda kada izriču naredbe, kada kritikuju ili okrivljuju druge, kada izriču svoje procene, tumačenja, savete, upozorenja ili drže pridiku da bi ubedili druge da to što traže ,,tako treba”.U tom smislu, empatija se doživljava kao sažaljenje.

Kome nije došlo da bude ljut, da povisi ton? Ne poznajem takve, ali opet, u svemu tome je najbitnije da znamo da možemo biti veoma ljuti, a opet da ne govorimo jezikom mržnje već da svoj bes usmerimo u izlaznom smeru, jer ljutnja nam govori da se nalazimo u opasnom stanju: nešto nam je veoma potrebno i to ne dobijamo, a razmišljamo na način na koji to svakako nećemo ni dobiti. Umesto da smo u vezi sa onim što želimo od srca, mi smo usmereni na ono što nam se dešava u glavi: procenjujemo drugu stranu i onaj ,,đavo ” u nama nam kaže da tu osobu, jer nas je naljutila, moramo okriviti ili kazniti. Hm...đavo” baš ne miruje.

No, živi smo ljudi, tako savršeno nesavršeni, pa čak i ako nam dođe ,,žuta minuta” ne verujem da je iko sposoban da svesno verbalno povredjuje druge osobe, ali u tome svakako ne mogu videti opravdanje. Izvesno je da je potreban stav otvorenosti za sporazum, bez unapred  određenog ,,najboljeg mogućeg rešenja”, jer ako unapred znamo šta je rešenje, onda se razgovor pretvara u ubeđivanje i završava obostanim nezadovoljstvom.

...i zato, možda smo još kao mali naučili da pričamo, ali da razgovaramo još nismo.To je tehnika koja se uči kroz život, na naše zadovoljstvo i zadovoljstvo ljudi oko nas. Decentracija (stavljanje u kožu sagovornika i nastojanje da sagledamo sve iz njegovog ugla), će nam u mnogome pomoći, kao i izražavanje našeg nezadovoljstva kroz činjenice, osećanja, potreba i formulisanje zahteva.

...još sam naučila da shvatim da moja osećanja nisu posledica onoga što drugi čine, već toga kako ja reagujem na ono što oni čine. Ko bi rekao da izreka ,,Sticks and stones can break my bones,but names can never hurt me” može biti zlata vredna.



Share/Bookmark

Sve širi putevi a sve uža gledišta

Nema tako velike nevolje koja ne bi mogla da bude veća. Šta više, postoji pravilo koje pobija sve zakone fizike, a koje glasi: velika muka se smanjuje kad je uvećate. Kako je to moguće? Lepo. Uzmite nešto konkretno što vas muči, na primer, neko vas je slagao. Dok god je to vaša lična muka - vi imate problem i to veliki. Toliko veliki da vam je teško i da pričate o njemu. Pa nećete valjda da odete i pitate konkretnog čoveka zašto vas je slagao? Ali ako pitanje pretvorite u opštu brigu Zašto ljudi lažu?, ako ga dakle uvećate i dignete na viši, opštiji nivo, svima će nam biti lakše da o tome razgovaramo. Ne samo da vam neće biti neprijatno, nego možete očekivati da dobijete odgovor i od ljudi koje se nikada ne bi usudili da pitate. U jednu takvu uopštenu raspravu lako će se uključiti raznovrsni znalci-psiholozi, pedagozi, sociolozi, prijatelji, komšije, stolari, političari...svako će imati nešto da kaže.
...jer svima nam je mnogo lakše da se bakćemo ,,velikim" ,,opštim" problemima nego da priznamo svoju malu, a ipak tako veliku muku. Zar nije mnogo lakše pitati,, Šta ti misliš o ljubavi?" nego ,, Da li me voliš?".
Mi, lično, smo mali i uplašeni - mi, uopšteno, smo veliki i važni. Zato svako svoje pitanje, svaku nedoumicu i muku, dignemo na viši nivo jer, zaboga, nas ne zanima šta neko misli o nama već šta misli o ljudima uopšte.
Kao što svi ribolovci znaju - u plićaku žive samo sitne ribe. Zato će svako ko drži do sebe i ko želi da bude krupna riba, zverka tako reći, radije zaroniti u filozofske teme, nego da se sa uživanjem brčka u plićaku.
Dakle, ako nećete da budete plitki, morate se uzdignuti  na viši nivo i da se nikako ne spustite na lične teme.
Uostalom, ni Niče nije postao slavan tako što je objavio svoj intimni dnevnik,zar ne?



Share/Bookmark

Zašto kažeš ljubav a misliš na brak?

Svaki brak počinje venčanjem, kada se mladenci tom prilikom zaklinju da će ostati zajedno " i u dobru i u zlu". Time su se dakle obavezali da će trpeti i zlo, koje se predvidja u svakom braku.
Zašto se onda neki ipak razvedu i pogaze zakletvu?
Moguće zato što se tom prilikom ne traži da se zakunu u majku, a bez ,,Majke mi", svaka zakletva je manje obavezujuća.
Verovatno bi sve bilo lepše kada bi mladence venčavala braća Grim, kod kojih se svi vole i žive srećno do kraja života. Na žalost, život nije bajka, a to je lekcija koju svi moraju da savladaju pre venčanja.
Ukoliko i posle venčanja nastavite da gajite iluzije da ste lik iz bajke, (princ ili princeza), sačekaće vas uža ili šira rodbina (zle vile ili veštice). Ako se prevarite, pa im se požalite na svog bračnog druga, reći će vam ,,Šta ti fali, donosi ti pare u kuću"
Ti bračni savetodavci uvek znaju da uteše čoveka. Ništa nije tako strašno kao što (vama) izgleda.Vaš brak je dobar sve dok oni mogu da navedu bar jednu jedinu dobru osobinu..svađajte se, tucite se, ali bar imate para.
Šta god da vi zamerite svom braku, oni će se dosetiti bar jednog (njima dovoljnog) razloga da ostanete.i tako, malo pomalo, i vi sami počnete da verujete da nemate prava da od života očekujete više. Jeste da ste svakog dana nesrećni, ali barem imate ,,zlatnu dečicu".
Koliko smo puta čuli ,,Sutra bih se razveo (razvela) samo da mi nije ove zlatne dečice"
Koja je ovo bajka?
Verovatno ,,Ivica i Marica", samo tamo se čekalo da se deca ugoje, a ovde da odrastu. Razlika je samo u tome što su se Ivica i Marica spasili, a deca iz ove priče čitavog života žive kao taoci.
No, opet, ne pretvori se svaka žaba u princa, i na žalost, pravda uvek pobeđuje samo u bajkama (i vesternima).Svakako da je nepravedno što niste dobili ono sto ste zaslužili, ali tako to biva...izgleda da je brak ipak trijumf mašte nad inteligencijom.
Pitam se da li bi Petrarka pisao stihove Lauri čitavog života da mu je bila supruga?

Share/Bookmark