Pro et contra

Danas se održala ,,Parada ponosa".Neki to doživljavaju kao sramotu Srbije, neki kao test spremnosti Srbije da postane moderno društvo, neki se kriju iza lažnog licemernog ubeđenja da svoj blagonaklon odnos prema navedenim grupacijama pravdaju  pozivanjem na nebulozne floskule tipa: “Održavanje gej parade jeste jedan od uslova za ulazak u Evropsku uniju”, neki su revoltirani, neki su srećno dočekali svoj dan....no, bilo kako bilo, ravnodušnih nema.

Usvojili smo prošle godine Zakon protiv diskriminacije, kako bismo stvorili uslove za ukidanje viza za zemlje EU.
(Zabranjena je svaka diskriminacija, neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta (čl. 21); Ljudsko dostojanstvo je neprikosnoveno i svi su dužni da ga poštuju i štite (čl. 23); Ljudski život je neprikosnoven (čl. 24); Fizički i psihički integritet je nepovrediv (čl. 25); Zabranjeno je i kažnjivo svako izazivanje i podsticanje rasne, nacionalne, verske ili druge neravnopravnosti, mržnje i netrpeljivosti (čl. 49) i Mirno okupljanje građana je slobodno (čl. 54).

Lično, poštujem svaku stavku tog zakona, nikada nisam bila pristalica nasilja, verujem da je čovek čovek i ako neka razlika mora da postoji među ljudima, onda je to SAMO razlikovanje čoveka od nečoveka.Ali....

....ali lično mi je poprilično muka od ovog licemernog društva, koje se zgražava nad svim i svačim, ali samo ispred televizora, na trač partiji u komšiluku ili u kancelariji.LGBT populacija je danas, svima nama OSTALIMA, dala veliku lekciju, a to je da se, ako nam nešto smeta, ako smo nezadovoljni, ako mislimo da su nam neka prava ugrožena, ne smemo boriti iz fotelje, skriveni iza lažne udobnosti i sigurnosti, gazeći sopstveni ponos i dostojanstvo ne zeleći da pređemo prag svog komfora.Ne dopuštam za pravo ljudima da se žale i stoje u mestu.Moramo se boriti protiv zla, nedaća, nepravdi...boriti se za svoja prava, jer ako se ne borimo, NEMAMO prava da se bunimo.Sami onda uvodimo zlo u svoj dom.

Ovo je, za početak, moja borba protiv ,,Parade ponosa".Ne treba mi lakrdija da gledam kako mi neka grupa ljudi propagira svoje devijantne sklonosti. Nemam ništa protiv da žive svoj život, da imaju sva prava, da rade svoj posao, da ne budu žrtve nasilja, nemam ništa protiv da nam budu prijatelji, kolege, komšije....ali, IMAM VEOMA PROTIV  da šetaju i propagiraju svoje neprirodno naopake orijentacije.Još više sam ogorčena na one koji su se danas suprotstavljali drugačijem mišljenju kamenicama, tučom i ruiniranjem grada.Takvi su gore zlo  po ovo društvo od onih koji su samo drugačije sexualne orijentacije. Da zlo bude veće, zastrašuju nas famoznom EU.Sve ovo deluje kao potreba da se uvlačimo Evropi u stilu ,,Nastavniče, vidite šta ja umem", a trebalo bi da ima totalno drugačiji smisao i poruku, a to je da razvijamo svest o ravnopravnosti.Baš me boli BIPPPPPP šta će Evropa da kaže.Živim i radim u skladu sa moralnim, porodičnim i religioznim vrednostima, a ne zarad toga šta će BIPPPPPP Evropa da misli.

Slušam kako u vestima kažu da je Britanska agencija Rojters napomenula u izveštaju da "tradicionalno konzervativna balkanska društva teško prihvataju homoseksualnost"...O Bože, znači li to da u tim osvešćenim zemljama, kad roditelj sazna da mu je dete naklonjeno istom polu jednostavno samo kaže,,Ako sine, ako..."   
Šta prave od nas? Divljake?

Volela bih da se ugledamo na neke civilizovane  napredne zemlje po odnosu prema radu, standardu, nekorumpiranom društvu, lepoti i lakoći življenja a ne po tome da li smo spremni za Paradu LGBT populacije...Izgleda da smo mi u onoj priči ,,Zna li vam mama da ste narkoman?"gde nas niko ne pita jesmo li ili nismo, već samo da između dva zla uvek biramo manje.


Share/Bookmark

Kad savest utihne

Kažu da je zdravlje najveća sreća. Sigurna sam da je teško obolelim osobama, ovo jedina istina, ali, mislim da je MIRNA SAVEST ipak, za nas ostale srećnike, preduslov za miran, spokojan i, u tom smislu, srećan život Jednostavno, nekad čovek može i u zdravlju biti bolestan ili biti nesrećan iako je zdrav.

Čitam ovih dana o aferi „Citostatik" i pitam se kako je moguće da postoje monstrumi u ljudskom obliku koji bi čak i jadnu, nedužnu, teško obolelu decu koja vape za svakim novim jutrom, svesno tiho ubijali. Odakle tim ZVERIMA to pravo ?!
Savest je jedina „životinja " koja svog gazdu grize iz najbolje namere, ali u ovom našem okrutnom svetu gde se neki zločini čine iz koristoljublja a neki iz vere i ubeđenja, ovde nam emotivno hendikepirane zveri i vođe čine velike zločine bez kajanja, oslobađeni griže savesti, verovatno jer  je nikad nisu ni imali.

Ipak, svakom od nas, dođe neko vreme, kada se nađe pred nekim jazom koji je polako i nesvesno kopao sam sebi, kada nazad ne može, kada napred nema kud, kada glas utihne a suze ne pomažu.Tada tek vidimo da na zemlji ipak postoji samo jedno jedino stradanje, MUKA NEMIRNE SAVESTI.



Share/Bookmark

Elitizam AND snobizam

Tunajt mi je baš nešto došlo da pišem o bolesti zvanoj englezitis, koja je najizraženija kod mladih, koji, niti imaju svest o tome, niti imaju potrebu da čuvaju svoj jezik.To je tudej postalo stvar prestiža, kao da misle da je upotreba anglicizama stvar kulture, obrazovanja ili prestiža. Potrebno je staviti ful stop na reči extra, fešn vik, ful, fensi, bekstejdž, baj d vej, stajling, kasting, grin rum, čekpoint, džekpot, hepiend, tender, ivent, autsorsing, mejnstrim, pliz ...

Kako li je tek nezaposlenim ljudima koji traže posao, a ne znaju ni da li da apliciraju na džob jer ne znaju da li je mrčendajzer, ejč-ar menadžer, veb developer, telemarketer, kal operater, kej akaunt, sejls menadžer, lokal monitoring ekspert, verhaus supervizor, advajzer, data analist ...posao koji traže ...ali savetujem im da ne gube houp jer mejbi ima još neki krejzi emplojer koji će hteti samo običnog menadžera prodaje, još ako je jang  i bez ekspiriensa biće ekseptid i eto hepienda.

Zamislimo pismo nekoj rodbini u dijaspori koja počinje nešto ovako...

,,Ne možemo još doći kod vas, pa izgleda da ćemo morati da kanselujemo bukirane tikete, jer nas uništi morgidž za taun haus što smo onomad kupili. Kupili smo vam i  prezente da ne bi ispali bamovi.Radimo ful tajm i još dva part tajma, pa smo skupili mani.Svaki fri tajm koristimo za vekejšn iako smo hard vorkeri Tada jedemo hot dog , ajs krim  i pijemo kejs piva (onaj mali od siks)..Imamo i bjuti salon i properti i sejving akaunt u banci., mada volim i da štekam ali ne  zato što sam temporari šort,  to je samo dok ne otplatimo morgidž.Što se zdravlja tiče, zeza me kičma jer na jednom džobu u verhausu vučem pakete od 90 paunda.Imamo i sina Ljubinka.On je veri gud i smart kid..Traži, recimo, ponekad picu za lanč ili mek donalds, video siroma od druge dece, i plače što mu šaljemo u školu hleb i džem. A džem baš onaj lep, houm mejd, sami smo ga pravili od bresaka što smo last samer nabrali .Ali ne vredi. Ne možeš to da eksplejn detetu, pa to ti je.Sad hoće da svira pijano a to je ovde ekspensiv da se smrzneš. Pa gde su pare za tičera, za gas, za notne buks... Koštalo bi me tu mač. A opet, ne možeš baš detetu ništa da ne pružiš. Ne može ni ono mimo sveta....i za kraj ol d best"

...i naravno, taj krug se širi kao kuga, jer daleko bilo da se izdvajamo od drugih....a to me setilo na onaj vic "dobro sine što se ne drogiraš normalno kao i ostala deca?"

Liebe Ist Für Alle Da

...Ljubav za sve nas

Ljubav, ah, ljubav…to je možda jedina reč kojoj ne znam pravo značenje. Možda niko ni ne zna definiciju a možda je baš zato jedinstvena i posebna jer je nedefinisana i neobjašnjiva. Kažu da je ljubav osećanje, čeznja, milosrdnost…Moguće da moj intelligence quotient nije dobacio do toga, ali kako ljubav može da bude osećanje? Šta osećam kad volim? Ne znam…tada sam jednostavno u bestežinskom stanju. Ljubav je centralni pojam jevrejske religije, hrišćanske tradicije, islama, budizma…a opet, ako su mudri ljudi od davnina do danas saglasni u pogledu moći koju ona nosi, šta je , onda, to u stvari?

Ne uzimam olako tu reč pa sam pokušala da je bolje razumem da bih naučila kako da je upražnjavam, da živim u skladu sa njom. Shvatila sam da ću je bolje razumeti ako je ne doživim kao osećanje, nego kao akciju, kao dve akcije koje čine osnovu procesa ljubavi. Važno je izraziti osećanja koja smo mi navikli da zovemo osećanjima ljubavi, ali tu se onda pojavljuje stotinu različitih osećanja (radost, tuga, opčinjenost, strah, inspiracija, zadovoljstvo, uzvišenost, zbunjenost, nestabilnost, radoznalost….) i tu nastaje zbrka. Lično, glasam samo za altruizam u ljubavi, da bude individualna koliko i univerzalna i zato odustajem od definisanja, ali ne odustajem od ljubavi.

Pravu priču o ljubavi, o primanju i davanju, nisam našla kroz priču o Romeu i Juliji …našla sam je u jednoj slatkoj priči za decu…

Nekada davno, jedan čovek je putovao po svetu. Idući tako, stigao je u nepoznatu zemlju. Kralj te zemlje ga je pozvao na svečanu večeru. Stigavši na dvor, čovek je ugledao dugačke stolove pune raznih đakonija, ali, ljudi koji su sedeli za tim stolovima bili su nezadovoljni i tužni. Začuđen, čovek je pogledao malo bolje i primetio da ljudi u ovoj zemlji ne mogu da saviju ruke u laktu. Zbog toga nisu mogli da prinose hranu i piće ustima. Mučili su se, gledajući u to izobilje koje im je bilo nedostupno. Čovek je bio užasnut, zahvalio se kralju i pobegao glavom bez obzira. Nastavio je put i stigao u drugu zemlju. I tamo ga je kralj pozvao da se pridruži svečanoj večeri. Sa zebnjom je otišao na dvor. Veoma se iznenadio:...scena je, na prvi pogled, bila ista. Stolovi sa đakonijama, i ljudi oko njih. Ni oni nisu mogli da saviju ruke u laktovima, međutim bili su srećni i zadovoljni. Tada je čovek primetio da oni jedni drugima prinose hranu i piće….

Moguće da je i ljubav nešto tako lepo a jednostavno kao i ova priča….


Share/Bookmark

Halo, da li se čujemo?

Često se loše osećamo kada nam komunikacija sa nekom osobom ide u lošem smeru, put prepirke i svađe. Biti nenasilan u razgovoru danas mnogi tumače kao povlačenje, slabost, odustajanje od sopstvenih potreba zarad mira. A značenje je potpuno suprotno – komunicirati nenasilno znači uvažavati i sebe i druge, boriti se za sebe i svoje potrebe ali tako da ne povređujemo ni druge ni sebe. Većina ljudi misle da se bore za svoje potrebe jedino onda kada izriču naredbe, kada kritikuju ili okrivljuju druge, kada izriču svoje procene, tumačenja, savete, upozorenja ili drže pridiku da bi ubedili druge da to što traže ,,tako treba”.U tom smislu, empatija se doživljava kao sažaljenje.

Kome nije došlo da bude ljut, da povisi ton? Ne poznajem takve, ali opet, u svemu tome je najbitnije da znamo da možemo biti veoma ljuti, a opet da ne govorimo jezikom mržnje već da svoj bes usmerimo u izlaznom smeru, jer ljutnja nam govori da se nalazimo u opasnom stanju: nešto nam je veoma potrebno i to ne dobijamo, a razmišljamo na način na koji to svakako nećemo ni dobiti. Umesto da smo u vezi sa onim što želimo od srca, mi smo usmereni na ono što nam se dešava u glavi: procenjujemo drugu stranu i onaj ,,đavo ” u nama nam kaže da tu osobu, jer nas je naljutila, moramo okriviti ili kazniti. Hm...đavo” baš ne miruje.

No, živi smo ljudi, tako savršeno nesavršeni, pa čak i ako nam dođe ,,žuta minuta” ne verujem da je iko sposoban da svesno verbalno povredjuje druge osobe, ali u tome svakako ne mogu videti opravdanje. Izvesno je da je potreban stav otvorenosti za sporazum, bez unapred  određenog ,,najboljeg mogućeg rešenja”, jer ako unapred znamo šta je rešenje, onda se razgovor pretvara u ubeđivanje i završava obostanim nezadovoljstvom.

...i zato, možda smo još kao mali naučili da pričamo, ali da razgovaramo još nismo.To je tehnika koja se uči kroz život, na naše zadovoljstvo i zadovoljstvo ljudi oko nas. Decentracija (stavljanje u kožu sagovornika i nastojanje da sagledamo sve iz njegovog ugla), će nam u mnogome pomoći, kao i izražavanje našeg nezadovoljstva kroz činjenice, osećanja, potreba i formulisanje zahteva.

...još sam naučila da shvatim da moja osećanja nisu posledica onoga što drugi čine, već toga kako ja reagujem na ono što oni čine. Ko bi rekao da izreka ,,Sticks and stones can break my bones,but names can never hurt me” može biti zlata vredna.



Share/Bookmark

Sve širi putevi a sve uža gledišta

Nema tako velike nevolje koja ne bi mogla da bude veća. Šta više, postoji pravilo koje pobija sve zakone fizike, a koje glasi: velika muka se smanjuje kad je uvećate. Kako je to moguće? Lepo. Uzmite nešto konkretno što vas muči, na primer, neko vas je slagao. Dok god je to vaša lična muka - vi imate problem i to veliki. Toliko veliki da vam je teško i da pričate o njemu. Pa nećete valjda da odete i pitate konkretnog čoveka zašto vas je slagao? Ali ako pitanje pretvorite u opštu brigu Zašto ljudi lažu?, ako ga dakle uvećate i dignete na viši, opštiji nivo, svima će nam biti lakše da o tome razgovaramo. Ne samo da vam neće biti neprijatno, nego možete očekivati da dobijete odgovor i od ljudi koje se nikada ne bi usudili da pitate. U jednu takvu uopštenu raspravu lako će se uključiti raznovrsni znalci-psiholozi, pedagozi, sociolozi, prijatelji, komšije, stolari, političari...svako će imati nešto da kaže.
...jer svima nam je mnogo lakše da se bakćemo ,,velikim" ,,opštim" problemima nego da priznamo svoju malu, a ipak tako veliku muku. Zar nije mnogo lakše pitati,, Šta ti misliš o ljubavi?" nego ,, Da li me voliš?".
Mi, lično, smo mali i uplašeni - mi, uopšteno, smo veliki i važni. Zato svako svoje pitanje, svaku nedoumicu i muku, dignemo na viši nivo jer, zaboga, nas ne zanima šta neko misli o nama već šta misli o ljudima uopšte.
Kao što svi ribolovci znaju - u plićaku žive samo sitne ribe. Zato će svako ko drži do sebe i ko želi da bude krupna riba, zverka tako reći, radije zaroniti u filozofske teme, nego da se sa uživanjem brčka u plićaku.
Dakle, ako nećete da budete plitki, morate se uzdignuti  na viši nivo i da se nikako ne spustite na lične teme.
Uostalom, ni Niče nije postao slavan tako što je objavio svoj intimni dnevnik,zar ne?



Share/Bookmark

Zašto kažeš ljubav a misliš na brak?

Svaki brak počinje venčanjem, kada se mladenci tom prilikom zaklinju da će ostati zajedno " i u dobru i u zlu". Time su se dakle obavezali da će trpeti i zlo, koje se predvidja u svakom braku.
Zašto se onda neki ipak razvedu i pogaze zakletvu?
Moguće zato što se tom prilikom ne traži da se zakunu u majku, a bez ,,Majke mi", svaka zakletva je manje obavezujuća.
Verovatno bi sve bilo lepše kada bi mladence venčavala braća Grim, kod kojih se svi vole i žive srećno do kraja života. Na žalost, život nije bajka, a to je lekcija koju svi moraju da savladaju pre venčanja.
Ukoliko i posle venčanja nastavite da gajite iluzije da ste lik iz bajke, (princ ili princeza), sačekaće vas uža ili šira rodbina (zle vile ili veštice). Ako se prevarite, pa im se požalite na svog bračnog druga, reći će vam ,,Šta ti fali, donosi ti pare u kuću"
Ti bračni savetodavci uvek znaju da uteše čoveka. Ništa nije tako strašno kao što (vama) izgleda.Vaš brak je dobar sve dok oni mogu da navedu bar jednu jedinu dobru osobinu..svađajte se, tucite se, ali bar imate para.
Šta god da vi zamerite svom braku, oni će se dosetiti bar jednog (njima dovoljnog) razloga da ostanete.i tako, malo pomalo, i vi sami počnete da verujete da nemate prava da od života očekujete više. Jeste da ste svakog dana nesrećni, ali barem imate ,,zlatnu dečicu".
Koliko smo puta čuli ,,Sutra bih se razveo (razvela) samo da mi nije ove zlatne dečice"
Koja je ovo bajka?
Verovatno ,,Ivica i Marica", samo tamo se čekalo da se deca ugoje, a ovde da odrastu. Razlika je samo u tome što su se Ivica i Marica spasili, a deca iz ove priče čitavog života žive kao taoci.
No, opet, ne pretvori se svaka žaba u princa, i na žalost, pravda uvek pobeđuje samo u bajkama (i vesternima).Svakako da je nepravedno što niste dobili ono sto ste zaslužili, ali tako to biva...izgleda da je brak ipak trijumf mašte nad inteligencijom.
Pitam se da li bi Petrarka pisao stihove Lauri čitavog života da mu je bila supruga?

Share/Bookmark

Te su višnje bile svevišnje

Evo, slušam je na radiju....Usne vrele Višnje...Iako obrada  Lily of the West, draža mi je ova Štulićeva verzija Hot Cherry Lips bez uvijanja gde ,,I was sore distressed" postaje ''sledilo me svog'' ili ,,but she proved false to me'' bolje udara kao ,,kad eno nje na drugome''.
:) Pravo u čelo...
Što bi se reklo...obrada sebe opravdava, ne ako je uspešan prepev, nego jedino ako se iz nje rodi sasvim  nova pesma. Autentičnost pre svega.
                                          
Prijehavši u Zagreb zadovoljstva svega rad,
na djevojku iz Hrvaca naletio sam tad.
Strijele moćne ljubavi pomračile mi um,
dah usne vrele Višnje nagonile na blud.

Razmazio sam dragu dao sam joj sve,
kad eno nje na drugome, e tu bijes me obuze
obezvrijedila mi logiku, oskvrnula mi trud,
bez milosti me kurva nasukala na sprud.
Riječ dvije u hladu borova, da hladni vlaški tip
razgovara sa bludnicom, i nije neki čin.
No ono što sam načuo sledilo me svog
tek izdala me mala draga srcu mom.

Izgubio sam glavu, potegao nož,
trgo ga za kragnu, isjekao ga skroz.
Vođen slijepim bezumljem sludio me bol
tek nije kuja zalud draga srcu mom.

Riješio da se branim, da objasnim svoj grijeh.
Darovali mi robiju a nadu ni za tren.
Pa iako me proklela, razorila mi dom
još volim malu beštiju dragu srcu mom.

Share/Bookmark

30.februar - Dan iskrenosti

...ili...priča o licemerju...
Licemerje danas smatraju mudrim sredstvom sopstvenog opstanka, kao da smatraju da je biti iskren, dečje iskren, sa sobom i drugima, naivno, glupo i skoro, pa po sebe i druge opasno ponašanje, ne shvatajući da je ono osnov lažnih slika o sebi i realnosti, i uvek odličan početak ljudskih nesporazuma, konflikata i nesreća. Danas to postaje društveni model, na kome se kreira čitav sistem pravila kojima se licemerje uspostavlja kao jedno od sredstava komunikacije.
Jedan od najlepših doživljaja koji se sa ljudima uopšte može imati je proces - oslobađanja od licemerja, proces dobrovoljnog odustajanja da koristimo licemerje tamo gde je mesto iskrenosti. Taj se proces ponekad i negde zove ljubav, kad se privatno rešimo da sklonimo "štitove" licemerja ili se zove progresom, napretkom, kada većina nas odluči da to uradimo u društvu...
Uzgred, setih se da u Rimu nasred Trga cveća stoji spomenik Đordanu Brunu, tačno na onom mestu gde je spaljen.....
...ma...šta ja tu tupim, odoh da jedem mas'an burek i pijem FIT jogurt, a ko zna...možda u autobusu pitam neku babu koja silazi na sledećoj stanici, da li hoće da sedne ...

Share/Bookmark

Ta divna stvorenja

Ponekad čovek poželi zaustaviti rast svoje dece. Da imaju  zarazan smeh zauvek. Da ga ništa ne razori. Da uvek budu srećna...da me uvek dočekaju mašući, da me prate na ulicu kad izlazim, da zbog njih volim da nosim čarape s likovima iz crtaća, samo zato jer ih ona vole. Da uvek budu bezbrižna, spokojna i da zaplaču jedino kada padnu trčeci za leptirom...ali...ako treba naći kompromis sa prirodom, evo, pristajem...neka porastu, ali neka zauvek ostanu deca u duši...

Share/Bookmark

Svako vreme ima svoju boju malo farbi a vremena razna...

Crno i belo...kafa i mleko...tama i svetlost...Boje rasute po svetlu i boje koje se šunjaju kroz mrak. Reči, obične, tanane, teške, zagonetne. 
 Fascinira me inteligencija, emocija, duh... Fascinira me i dvoličnost, zloba, rasizam, glupost... Ljudski um u svim varijantama. Uvek me navode na pitanje "ZAŠTO?". 
I zato...biće ovde svega. Priča o moralu, radosti, ljubavi, nepravdi, prijateljstvu, prljavštini, zlobi, ulizivanju, licemjerju, ljudskim glupostima...ali gledano kroz spektar boja, trudeći se da izbegnem onaj klasicni crno-beli pogled na zivot...




Share/Bookmark